www.tara-apartmani.com

Jezik...

TARSKA KUĆA - BRVNARA

Najautentičniji tip arhitekture ovog područja jeste kuća brvnara ili brvnjača. To nije, kako neki istraživači smatraju, ni vizantijska ni zapadna arhitektura, ''ona je bila čisto drvena''. Inače sam termin brvnara našeg je porekla i nalazi se srpskim srednjovekovnim dokumentima.

 

Brvnara je građevina čiji su zidovi sklopljeni od stabala drveta (ili drvenih talpi), vodoravno poređanih jedno iznad drugog i  užljebljenih na uglovima zgrade u čvrstu međusobnu vezu. Unutrašnjost se po pravilu sastoji iz dva dela: kuće i sobe. Kuća je centralni, elementarni deo građevine, koji odgovara osnovnoj nameni. To je mesto gde gori vatra, gde se kuva i obeduje, jednom rečju, to je najvažnije mesto porodične zajednice. Soba je namenjena za svečanosti i boravak zimi zbog velikih hladnoća. Ispod sobe nalazi se podrum što znači da je ovaj tip kuće gotovo uvek postavljen na terenu sa nagibom.

 

S tehnološke strane, gradnja brvnara je bila graditeljski postupak u kome su korišćene postojeće tehničke mogućnosti, kao i maksimalna upotreba drveta. Borovo drvo bilo je osnovni materijal za gradnju brvnara. Veština brze i efikasne obrade drvenih površina bila je značajan deo posla u gradnji ovih objekata i u velikoj meri uslovljavala je rok završavanja gradnje na određenim građevinama. Veze pojedinih elemenata, kako onih na uglovima i temeljnim gredama tako i na stubovima, venčanicama i utegama, uglavnom su ostvarivane zasecanjem drveta bez gvozdenih klinova i eksera.

 

Pokrivač brvnare bila je uvek šindra, koja je s jedne strane užljebljena, a s druge, na odgovarajući način, pritesana za vezu. Prozori su bili mali i u unutrašnjosti nikada nije bilo dovoljno svetlosti. Sastojali su se od dva unutrašnja krila i spoljašnjeg kapka.

 

Kapić – završetak dimnjaka, predstavlja elemenat prepoznatljivosti ovih brvnara. Sastoji se od niza šindranih daščica kupasto poređanih oko stubaca, a naslonjenih na jednu okruglu jaku dasku koju nose četiri stupca. Kapić se obično završava jednim kopljem na kome se nalazi nekoliko dekorativnih profila, jabuka.

 

Neimari ovog kraja bili su graditelji stvaraoci. Snagom naglašene individualnosti i kolektivne strasti, rešavali su teške, često nerešive tehničke probleme. Služeći se jednostavnim, primitivnim alatom, ostavljali su iza sebe čudesne forme za koje je teško poverovati da su dela njihovih ruku. Neimar je sekirom i keserom tesao grede i brvna, užljebljivao otvore, sekao šindru i klis.

Procesi raslojavanja, ekonomsko snaženje i drugi uticaji koji su promenili odnose na selu pogubno su delovali na tradicionalno graditeljsko shvatanje. Novi građevinskki materijali, savremena tehnika građenja i povećani prohtevi kao da su zbunili ne samo seljaka već i ostale koji su imali potrebu za građenjem. Nastala je prava pometnja: s jedne strane usledio je nagli i neočekivani raskid s tradicijom, a s druge, nastupilo je razdoblje u kome se čovek nije snašao u nastalim promenama. Kad utvrdimo da se u selu danas gradi neukije i necelishodnije nego pre jednog stoleća, svesni smo i činjenice da se danas u toj gradnji veoma često koriste najsavremeniji građevinski materijali – prošlo je vreme isključivog korišćenja materijala koje je pružala neposredna okolina gradilišta.

 

Oprema unutrašnjih prostora novoizgarđenih kuća daleko je otišla napred u odnosu na objekte izvornog narodnog graditeljstva: podovi su od dasaka, parketa, i keramičkih pločica. Unutrašnja organizacija tih zdanja je manje-više, programski, negde na sredini između potreba življenja sela i grada, sa nedovoljno jasno istaknutim odlikama koje nameće život savremenog poljoprivrednog proizvođača. Prostorije su u takvim zdanjima često predimenzionisane i nedovoljno iskorišćene (gostinska soba), a opet je neobjašnjivo odsustvo nekih drugih prostora, koji su u ranijoj kući bili obavezno zastupljeni, kao što su trem, čardak i slično.

SAVREMENA KUĆA NA TARI

Nekadašnja visina prostorija od 1,8 i 2.0 m narasla je za čitav metar. Iz tih promena, ne pominjući mnoge druge tehničke mogućnosti, kao i nove materijale, proizilaze oni najdelikatniji problemi proporcijskih odnosa. Na današnjim kućama sasvim su drugačiji odnosi punih masa i otvora.  Otvori su danas mnogo većih dimenzija i drugačijih oblika, a ima ih neuporedivo više nego nekada.  Setimo se da na zidovima  glavne prostorije nekadašnje stambene zgrade – ''kuće'', najčešće nije bilo ni jednog jedinog prozora, a da su prozori na sobi bili veoma mali.

 

Mnogi primeri novogradnje, pa čak i oni koji su svojim neuko primenjenim graditeljskim elementima (najčešće krov) skrnavili pejzaž, pokušavali su, veoma često, vulgarnim kopiranjem arhitektonskih i graditeljskih oblika sa samoniklih objekata graditeljske tradicije da uspostave nastavak sa njom ali to se, po pravilu, pokazalo potpunim promašajem. To su pored svega izuzetno skupa ostvarenja, koja su nažalost još više doprinosila dubokom neskladu zgrade i njene okoline.

Tekst: Miloš Jelisavčić